-Otkačile su se sve kopče, najzad je rekla, kao za sebe.
-Kopče?
-Tako je. Kopče koje su nas držale skupa. One su se otkačile i nema načina da ih ponovo učvrstim.

Pitala sam se kakav se zvuk čuje kada se pokidaju kopče koje drže porodicu na okupu. Možda neko muklo prskanje, kao kada se raspoluti zrela voćka. Ili više liči na prasak-kad se pomešaju pogrešne hemikalije.

I'm just a little bit crazy...but that's
just because I still haven't finished
my growing pains. But as soon as I
do, I'll be fine.

Dosadno mi je, a još više od toga mi je dosadno to što mi je dosadno već dovoljno dugo da mi je dosadilo.

Usput, smiješni su mi već neko vrijeme ti odnosi i nikako ne mogu shvatiti šta njih privlači meni. Zašto ja izgledam kao neko kod koga bi bilo šanse i šta u meni konstantno privlači sve te duge.
I kad skontam da se ono one friend you're too friendly with kod mene uglavnom javlja u verziji all of them...ne znam, smiješno je.



Nekad ne mogu da se ne divim vlastitoj sposobnosti manipuliranja riječima. Koliko se samo značenja skrilo iza tamnih skuta tih silnih riječi prosutih ovdje. Pitam se samo hoću li s vremenom i ja zaboraviti ključ tih vrata pa da se zadesi da više nikad niko ne prepozna u njima oblik koji je jedno srce imalo u trenutku kada su one iz njega iznikle. A to bi bila nepopravljiva šteta naravno hah

Isto tako, ne znam u kojoj sam sad fazi, ali sjećam se nekad u sedmom ili osmom razredu koliko bi me mogla prestraviti neka od pomisli koje su mi danas uobičajene. Najsmješnija od svega je bahatost kojom se razmećem tim mislima bez imalo stida. Bez stida jer ne mislim da nemam zbog čega da se stidim, a i kad bih imala, nemam pred kim. Nije da za ikog od njih mislim da je tu negdje na mom oblaku i da ima neka prava poprijeko gledati na moje ja koje se u krajnjem slučaju tiče samo mene.

Da se ukratko sumiram mogla bih napisati prosto
Ide ona, a za njom cisterna s njenim egom.

Pomislih da ti napišem neku ljubav od teksta. Pomislih da izmislim neku ludu ljubavnu priču u kojoj se volimo više nego što bi iko drugi ikad mogao voljeti tebe ili mene. Pomislih da otrgnem stihove iz usta nekog pjesnika čije riječi su lijepe, mlade i svježe, da ih složim u buket kao neko proljetno cvijeće i poklonim ti ih u jednom od naših jutara. Pomislih da se potpuno bacim u taj golemi ponor tebe što se stvorio u meni i da, kao u jednom od onih prethodnih života, sjedim na zidiću kraj onog kontejnera u parku i otpuštam dijelove sebe kroz olovku, dim i suze, puštajući ih u svijet da nađu ono što sam tada htjela naći, puštajući ih da uz gromoglasni galop prohujaju prašnjavim stazama ovog svijeta, pokore ga i od svega donesu samo žrtvovanu glavu jedne velike ljubavi, da je čuvam u svom krilu i hranim se njenim krvavim suzama.
A onda shvatim da ne želim biti besmislenija nego što jesam i da si mi van dometa, što te čini prilično apsurdnim okupatorom mojih misli, kad se malo bolje razmisli. Na nesreću, takvo razmišljanje nije moja disciplina.

Ponekad kad odlutam i na pitanje šta je ovo rekla zadnje odgovorim s ne znam, nisam slušala, jedina osoba koja se može kriviti si ti i moram ti reći da više postaje smiješno koliko nešto nestvarno doživljavam stvarnije od svih ovih dosadnih, dostupnih ruku što mi se pružaju na ulicama ovog grada.

Da samo znaš koliko bi moja ulica voljela ritam tvojih koraka, koliko bi se nježno asfalt milovao sa tvojim štiklama. i svako veče bi bilo puno tvojih tragova.

Ne znam zašto se večeras patetika cijelog svijeta slila u moje prste, ali jeste, i sve mi se čini da moja požuda postaje preglasna.

poz

Biće.

Čuj biće. Naravno da neće.
Kao niti išta drugo što ovo neskromno srce istinski poželi. But oh well, fuck that shit, kao što reče jedna velika pjesnikinja-čovek mog života sam ja.